Piše: Souly, KOŠ magazin
Došlo vrime je i na relativno čestog mi sagovornika (nažalost nekošarkaškog), bivšeg košarkaša, danas pisca, filozofa, kritičara, kontroverznog oratora ili što li već postade od čo’eka koji jednom davno bješe violinom finih struna košarkaških nam arena. Tamo negdje oko 30. mjesta na mojoj ličnoj i nadasve vječnoj JUS listi umjetnika narančastog baluna, u društvu renomiranih španera Duška Ivanovića, Skroče i Varajića, čuči Ljubodrag Simonović (i mrko me gleda) kao igračina vrla. Da nije nekih čudnih okolnosti bilo, da je taj pretjerano osjetljivi momak odigra još jedan olimpijski ciklus sa državnim timom, spustio bi se tamo neđe oko 20. pozicije, sasvim blizu legendi poput Paspalja, Plećaša ili Šolmana. A da je igr’o još duže, tko znade… Ća je biti moglo i šta se na kraju desilo, dvije su krajnosti, a krajnost jedan je od udarnih Ducijevih atributa.
Upravo je taj Ljubodrag Simonović (nadimka “Duci”) bio akterom jedne od najčudnijih epizoda u YU-košarci. Već u svojim ranim dvadesetima, on postaje jednim od najboljih igrača Jugoslavije koja se u tom trenutku diči svjetskim naslovom. Godinu dana nakon Ljubljane, Duci (po svjedočenju mnogih, prvi domaći bek koji je zakucavao) je briljirao i na Eurobasketu, gdje je nakon Kreše Ćosića drugim najboljim igračem reprezentacije. Do svoje 23. godine već je naredao preko 100 nastupa za državni tim, a onda mu se (i košarkaškoj reprezentaciji) desila Olimpijada u Minhenu ‘72. Tamo selekcija Jugoslavije senzacionalno pada protiv Portorika, da bi se ispostavilo da su dva igrača karipske momčadi igrali dopingirani. Inicijalno je cijela repka SFRJ odbila nastaviti natjecanje, ali je na kraju Simonović jedini ostao dosljedan u odluci i napustio je olimpijsko selo. KSJ će ga nakon ovog poteza i tek petog mjesta reprezentacije, suspendirati na 6 mjeseci, ali Duci više nikad neće primirisati reprezentaciji. Do kraja svoje čudne košarkaške karijere, Simonović je velik komad vremena posvetio i studijima prava i filozofije. Da bi današnji konzumenti glomazne košarkaške pop-kulture imali predstavu o tome tko je svojevremeno bio Duci Simonović u košarkaškom poretku južnoslovenske raje, navodim citat mog suradnika, intelektualca rođenog kasnih četrdesetih, kao i Duci, i zaljubljenika u igru narančastom loptom:
“Bio je poseban u svemu. Sjećam se krajem 60-tih. U Kutiji šibica, zima, snijeg, a on na nogama gumene kaljače preko cipela i američka zelena đubretarka – opća konsternacija među publikom i navijačima. Svi oduševljeni, nemoš’ do njega. Svi ga hoće. Pokojni prof. Aca intervenira – da ajde više ulazi u svlačionicu! – Zvezda gubi sa pola koša, jer je Plećaš (uvijek protiv Zvezde) mogao dati više koševa nego Zvezda ukupno. E, to je bila – luda košarka. Mislim da je Zvezdu vodio Bata Đorđević (otac Saletov), a prof. Nikolić je bio u ulozi savjetnika. Šteta za košarku što nije imao dužu, ozbiljniju karijeru. Sjećam se i utakmice s Olimpijom, mislim u Tivoliju, kada je u prvom poluvremenu uvalio 28 koševa!”.
Slučaj Ducija Simonovića nikada u potpunosti nije bio samo košarkaški – on sadrži i jake političke tonove, osobito za kritičare tadašnjeg, ali i današnjeg režima i individue koje se ne zadovoljavaju površnim objašnjenjima. Kako malo tko (uključujući i Ducija) želi da detaljnije prozbori neku nepristranu o tome, niti ja ne mogu biti objektivan. Simonović će nakon igračke karijere, uvijek misleći na ausbildung, postati piscem, kritičarom sporta i modernog društva, u stvari dosta kontrovertnom osobom. Mnogi njegovi bivši suigrači i protivnici reći će da je Duci pomalo luckast, ali zar nije potrebna određena vrsta ludila i za bavljenje vrhunskim sportom?
O Duciju Simonoviću moglo bi se napisati još svašta. Ne samo u košarkaškom kontekstu. Prokletstvo, koje je ovaj magistar prava i doktor filozofije, nosio kao križ na svome ljudskom putu, će ga obilježiti kao jednog od najkontradiktornijih igrača košarke s ovih prostora. Simonović počinje svoju karijeru u Slozi iz Kraljeva, ali vrlo brzo seli u Crvenu zvezdu u drugoj polovici šezdesetih. Već s 18 godina debitira za nacionalnu selekciju SFRJ. 1969. godine, s državnim timom osvaja srebro na EP u Napulju, a iste godine sa Zvezdom slavi u domaćem prvenstvu. Naredne godine, Duci je članom legendarnog tima Jugoslavije koji trijumfira na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani.
Ljubodrag se nakon suspenzije vraća Crvenoj zvezdi i odigra još nekoliko sjajnih sezona, iako je velik dio vremena posvetio obrazovanju i svojim studijima. Sa sjajnom generacijom Zvezde (tu su još Slavnić, Kapičić, Vučinić, Živković…) osvaja Kup kupova 1974. godine. Simonović u finalu protiv Spartaka iz Brna ubacuje 19 poena za laganu pobjedu 86-75. Još dvaput su crveno-beli igrali finale ovog natjecanja, ali trofej nisu više osvojili. Kemija unutar ekipe nikad nije bila na nivou; Zvezda je imala tim kvaliletan za Kup šampiona, svoj najbolji u istoriji. Trokut Kapičić – Slavnić – Simonović i njihova era, patili su opterećeni problemima mentaliteta, ega, neprilagodbe okruženju i ko zna još čega. Ducijeva ponajbolja individualna sezona je i njegova posljednja u prvenstvu Jugoslavije, bez Kaponje i Moke koji su u JNA. Sezone 1975-76; on ostvaruje prosjek od 25.5 koševa po utakmici, a od Zvezdinog dresa se oprašta uz rekord tima – hipnotičkom predstavom začinjenom sa 59 poena u porazu protiv gradskog rivala Partizana. Simonović karijeru nastavlja u njemačkom Bambergu i već u prvoj sezoni postavlja rekord tamošnjeg prvenstva sa 55 koševa u jednom susretu. Nakon još jedne godine u Njemačkoj, gdje privodi kraju svoje studije, Simonović se na mala vrata vraća kući, gdje je još neko vrijeme igrao u nižim razredima takmičenja. Duci je autorom više kritičko-filozofskih knjiga kao što su: “Pobuna robota”, “Sport- Kapitalizam-Destrukcija” ,”Olimpijska podvala”…
I za kraj još jednom Duci, šta da radim. Negdi tamo na prelomu 80-ih i 90-ih kad je bilo jasno i vrapcima na granama da YU basket ponovo ima supervjezdanu generaciju, upitah starog oca svog, košarkaškog fanatika prvog reda – Tko su tri najveća YU igrača košarke u povijesti?. On mi je samo rekao – Duci, Krešo, Kićo. Tim redoslijedom. Nije da je gotivio Zvezdu nešta posebno, bija je zakleti partizanovac. Ovakva lista danas izgleda suludo, čak i meni koji sam još i zakačio samo zadnju mitsku partiju Ducija Simonovića proljeća ’76. Otac mu je očito u igrački CV uračunao i ono šta je ovaj, preteča Kukoča u neku ruku, mogao, a nije ostvario. Šta o Simonoviću, kao igraču, mogu zaključiti? Jednim je od najmlađih košarkaša koji je skupio 100 reprezentativnih nastupa. Vodi statistiku repke bivše Jugoslavije u prosjeku osvojenih lopti na Svjetskim prvenstvima sa 3.2 po susretu. To je ostvario na zlatnoj premijeri u Ljubljani. Igračem je bio takvim da je uticao na igru na oba kraja terena, jer visinom od gotovo dva metra stvarao je konstantni višak kvalitete, atletskim kapacitetom i inteligencijom zbunjivao stratege protivničkih ekipa, bio je bekom barem dekadu ispred svog vremena. Već sljedeće godine, jedan je od najboljih igrača domaćeg prvenstva i, iza Ćosića, najkorisnijim YU pojedincem na EP u Njemačkoj. Samo do svoje 23. godine, za repku Jugoslavije odigrao je 107 utakmica i ubacio 1018 koševa (9.5 po susretu). Nakon toga i olimpijske godine ‘72, ništa više nije realno u vezi Ducija i košarke. Apstraktno je, ponekad, nagnuti se, kako bismo pogledali u ambis – reče Niče, jedan od Ducijevih omiljenijih autora gvozdene misli – ako dugo gledaš u njega, ambis gleda u tebe.
Leave a Reply