Kako je propala hrvatska košarka

kosmagazin

Piše: Zoran Čutura

Preneseno sa: kosmagazin.com

Osvajač olimpijske medalje i evropski klupski prvak s Cibonom Zoran Čutura, koji je svoju novinarsku karijeru počeo kao saradnik “Koša”, piše o tužnoj i temeljitoj propasti sporta koji je u njegovo vreme bio sinonim za uspeh:

Iskreno, nisam mislio da ću ikada više išta napisati o košarci, barem o hrvatskoj – domaćoj – košarci. Izgubio sam sve plaćene poslove vezane uz pisanje o košarci, prestao sam je temeljito pratiti, ušao sam u životnu fazu liječenja od košarke s naznakama brzog izlječenja.

Prepoznajući na samome sebi sindrome prisutne kod frendova – doduše, u njihovom su se slučaju ti sindromi javili davnih dana, govorim o desetljećima kad kažem ‘davnih’ – koji su se nekada košarkom bavili,voljeli je i pratili, pa su odustali. No, netom se vratih s placa, središta društvenog života na Jarunu, barem danju, gdje su me ljudi ponovo povlačili za rukav ‘gospon Čutura, pa kaj se to s našom košarkom događa, skroz je propala…’.

I rekoh sam sebi ‘daj da pokušam nešto suvislo uobličiti’, makar pošteno priznajem da posljednja dva prozora u kojima su se igrale kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo – uopće nisam gledao. Namjerno, u okviru samome sebi propisane terapije, a bio sam u prilici gledati te utakmice. Odavno sam zaključio kako je to iskonski mazohizam, ali dok sam za taj mazohizam bio plaćen – gledao sam. Sad kad nisam plaćen – stvarno nema apsolutno niti jedan razlog da košarku – barem ako govorim o utakmicama naše reprezentacije – pretpostavim ičemu drugome. Pijuckanju kuhanog vina, recimo, na adventskim štandovima. Barem onim štandovima na kojima mogu vino doista i povezati s grožđem… u Špajzi, na primjer… Ili dvadesetom gledanju Blade Runnera, recimo.Ili buljenju u plafon, recimo, gdje marljivi paukići uvijek ordiniraju. Ičemu,rekoh.

A to što se s košarkom događa nije ništa posebno, ništa što već nismo vidjeli, čemu nismo svjedočili, i što već nismo analizirali. Svaki – skoro svaki – analitički tekst koji sam o našoj reprezentaciji pisao u zadnjih dvadeset i pet godina – znači otkako sam uopće i počeo pisati – je sličan, ili čak isti. Kao da svih tih godina pišem jedan te isti tekst. U redu, imena su druga, okolnosti druge, ali je poanta uvijek ista.

A poanta je, otprilike: niti imamo igrača, niti imamo stručnog kadra, niti imamo ligu, niti imamo sustav, niti ideju kako da sve prethodno dobijemo. Mislim, onih koji bi bili dovoljno dobri da bismo od reprezentacije dobili više od onoga što dobivamo, da bismo imali pravo očekivati plasman na velika svjetska natjecanja, pa onda i poneku medalju na tim natjecanjima.

Jasno, u tih dvadeset i pet godina bilo je i pozitivnih izuzetaka. Na Eurobasketu u Srbiji i Crnoj Gori 05′ imali smo odličnu i dobro vođenu reprezentaciju koja za jednu loptu – ili za jednu sudačku nepravdu – nije prošla Španjolsku u četvrtfinalu (izbornik Spahija). Tako kvalitetna reprezentacija više se nikada nije okupila. Na olimpijskim kvalifikacijama u Ateni 08′ repka je igrala dobru košarku, prošla je u Peking. Na Eurobasketu u Sloveniji 13′ ušli su u polufinale po prvi put nakon Atene 95′, i to je najbolji rezultat tj plasman u tih 25 godina (u oba slučaja izbornik je bio Repeša). U Stožicama sam tada bio (samo) u statusu gledatelja, nakon tekme sam s ostalima pjevao ‘bježite ljudi, bježite iz grada…’, stvarno mi je bilo drago, nisam od onih kurvinih sinova koji vječito imaju figu u džepu i bitno im je da (i) susjedu crkne krava. A ima ih u košarci, i to jako puno…

Pa onda ide i kategorija otpisanih, i igrača i izbornika, koja je izborila Rio 16′ – a napravili su dobar posao i na samim Igrama (izbornik Petrović). No, medalje su uvijek izmicale, a uvijek su se od košarkaša očekivale.

Kad smo kod Ace – on bi bio dobar izbor za ove kvalifikacije. No, tko bi ga ostavio na izborničkoj poziciji nakon debakla protiv Rusa na Eurobasketu?! Tako je sa svakom temom koju čovjek unutar košarke pokuša otvoriti – prije ili kasnije loviš vlastiti rep poput zaigranog psa lutalice. A i Aco je noćas doživio debakl porazom svog Brazila od Kanade, i to u Sao Paolu, sa skoro trideset razlike. Ta ga je utakmica matematički vodila na Svjetsko prvenstvo… Sindrom gubljenje razuma u ključnom trenutku, pod teretom velikih očekivanja, baš kao i na Eurobasketu? Možda, ne znam, ali želim mu da ode u Kinu.

Nažalost, sad se vraćam na domaći teren, to su bila nerealna očekivanja, i puno toga ide na račun medija. Donekle, naravno, i na moj račun… Tja, kao novinar na licu mjesta uvijek se identificiraš sa selekcijom koju pratiš, i ono što priželjkuješ plasiraš kao objektivno. Doduše,svoje sam lekcije naučio nešto prije ostalih kolega, koji i dalje pokušavaju napumpati mogućnosti reprezentacije. Pa sam tako prilično davno napisao i da ‘ne postoji niti jedna reprezentacija na planeti protiv koje bi reprezentacija Hrvatske uoči utakmice trebala biti proglašena favoritom’. No, ili me nisu pročitali, ili me nisu ozbiljno shvatili baš oni kojima je to – u prvom redu – bilo namijenjeno. Nažalost. Pumpa se prije, naravno, jer poslije se više nema što i zašto pumpati. Razina optimizma najvišaje sekundu prije podbacivanja lopte na prvoj utakmici nekog natjecanja, a najniža sekundu nakon što reprezentacija ispadne s tog istog natjecanja. Tad kreće pesimizam i defetizam. Isti obrazac već desetljećima.

Ova posljednja reprezentativna utakmica, protiv Litve,uz poraz od – koliko ono bješe…? – dvadesetak razlike i jest i nije dobar primjer za analizu stanja naše košarke. Nije stoga što je košarka u Litvi religija, i tek kad otpadnu iz košarkaških selekcija klinci se, na sramotu svojih roditelja, idu baviti ostalim sportovima. Kod nas je, složit ćemo se, status tog sporta u nacionalnoj sportskoj obitelji – ipak bitno drugačiji. A jest stoga što je Litva mala i šugava državica kakvi smo i mi sami, za četvrtinu manje stanovnika, čak su i siromašniji od nas. Toliko o ‘malim i siromašnih državama’. No, na primjeru reprezentacije vidi se kako Litavci svoje košarkaše odgajaju na takav način da svi prolaze kroz isti sustav. Pa kad im netko iz reprezentacije otpadne – nadomješten je igračem koji igra na isti način, i kotačić je u mehanizmu igre.

Najbolji igrač im je na toj utakmici bio izvjesni Martynas Echodas, dečko od 21 godine koji igra domaću litavsku ligu. Takvih igrača kod nas neee-maaaa. I to treba shvatiti kao neospornu činjenicu. Nemam namjeru nikoga vrijeđati, pa nabrajati imena aktualnih reprezentativaca koji u karijerama ne bi došli dalje od republičke lige, a reprezentaciju bi gledali isključivo na televiziji, i to samo ako bi stigli zbog školskih ili radnih obaveza, da je ovo 85′, a ne 18′ godina – ali i to je neosporna činjenica. U košarci se jako dobro vidi ta vrsta devalvacije. Zašto je kod Litavaca nema? E, vidite, na to pitanje nemam odgovor. A neka oni koji se košarkom bave odu uLitvu i potraže ga. Ako stvarno žele dobro tom sportu.

Ne, nisam optimist, i ne vidim ‘svjetlo na kraju tunela’. Naravno da će se košarka i dalje u nas igrati, naravno da će nekakav proračunski novac i dalje cirkulirati i u konačnici dolaziti do onih koji taj novac ne zaslužuju, naravno da će igrači i treneri i dalje odlaziti u svijet trbuhom za kruhom, i naravno da će u Hrvatskoj i dalje ostajati isključivo oni igrači i treneri koji nigdje drugdje na svijetu ne mogu naći posao u košarci. I naravno da se s vremena na vrijeme valja upitati ima li sve to ikakvog smisla. Pa ima, kako da ne, nije košarka jedini neuspješan sport koji u ovoj državi postoji… Samo što je to sport koji je najviše stradao otkako se SFRJ raspala, a mi stariji se sjećamo i nekih bitno boljih košarkaških vremena. Sve to treba jasno i glasno reći.

Posljednji su se put povlačenja za rukav događala proteklog ljeta, kad je kadetska selekcija osvojila zlato, a ona selekcija U-20 srebro na EP-ima. Samo su tad imala drugačiju intonaciju, ‘ste vid’li, gospon Čutura, nema problema za našu košarku, kak’ ti klinci igraju…’. Ma ima, ljudi, itekakvih problema. Prisjetimo se da je kadetska reprezentacija BiH tri godine prije osvojila isto to kadetsko zlato, pa što onda? Shvatimo da je U-20 šuplja selekcija, kategorija izmišljena za igrače koji nisu dovoljno dobri za seniorske reprezentacije, a oni stvarno dobri bi već trebali u njima itekako participirati, i da su u finalu izgubili dvadeset razlike od ‘uvijek neugodnog’ Izraela. Samo što je politički nekorektno na taj način secirati medalje, a teror političke korektnosti u javnom prostoru pogubno utiče na realnost percepcije.

Imena protagonista u ovoj su pričici najmanje bitna. Bitno je to da nitko nikada ni za što odgovornost preuzeo – nije. Bitno je to da nitko nikada nije realno procijenio mogućnosti reprezentacije i objektivno pozicionirao kvalitete naše košarke u cjelosti. Desetljećima se sve svodi na nabacivanje frazama, falsificiranje činjenica, izbjegavanje istine, svaljivanje odgovornosti na nekog drugog, na okolnosti, na nedostatak novca, na položaj planeta i zvijezda, na ogovaranje onog trećeg koji trenutno nije u društvu, na vatromet taština, na bezobrazluk, aroganciju, uvredljivost, uvijek je bitnija forma u odnosu na sadržaj, bitnija je podobnost nego sposobnost, sve se svodi na ono što s esencijom košarke nikakve veze nema.

‘Dobro je ono što je bilo, bolje je ono što će biti, a najbolje je ono što nikad neće ni biti’, zapisao je Ivo Andrić. Sigurno nije imao na umu košarku kad je to smislio, ali na košarku je itekako primjenjivo.

Sadašnja hrvatska košarka dobija neprimjereno puno prostora u medijima s obzirom na dugogodišnje rezultatske domete i na klupskoj i na reprezentativnoj razini, a i ovaj tekst spada u isti koncept. To mi stariji radimo… Eto, što se mene tiče – dogodilo se. Jednom, neplanirano, i vjerojatno nikad više neće.

(Izvor: trusty.hr)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*