Istina i laž

Piše: Duško Miletković Souly

Primim ja, češće no rjeđe, kritike nekije od vrlih čitatelja našeg malog sajta. Ima ih svakakvih, uglavnom sam nesvjestan istih, ali jedna od najjačih na koju pred par dana naletih u komentarima ispod tekstova jest mi ova (ispod teksta profesora Svetislava Markovića – Da li je Jugoslavija prevarom osvojila svet?) – „Ovakvi ‘doajeni’ tipa Tavčara, za koga u onoj Jugi se gotovo nije znalo, sada su isplivali, kao neki Miletković iz Zagreba, koji tumače istoriju košarke na ovim prostorima po nekim svojim kriterijumima, kao završenu priču, ne uzimajući u obzir gole činjenice i naravno ne trpe neistomišljenike.“ Drug se potpisao kao Polanec, mada ne vjerujem da je onaj Pavel iz ljubljanske Olimpije.

Ne bih možda trebao da se srozavam, ali ja ionako niže od svog dna i ne mogu, tako da odgovoriću na istom nivou, javno – nabijem te na k… trolino. I tebe i tvoje gospodare. I potpisujem se imenom, prezimenom i nadimkom.

Narodi ovih prostora, ne samo košarkaško naslijeđe, trpe upravo od falš interpretacija povijesti. Velim – ne samo košarkaške, ali pošto je ovo specijaliziran sajt za najljepšu od sviju momčadskih igara, red je da kažem koju o košarkaškim lažima koje je netko plasirao davno prije moje neoriginalne malenkosti. Kao inspiraciju za sve to uzet ću jedno fino beogradsko veče u društvu Rice Gordića i Dugog Damnjanovića dok razglabasmo o poplavi filmskih, dokumentarnih i knjiških uradaka o prošlosti Yu-košarke. „Pa to ništa nije tačno“ – u jednom momentu neočekivano zavapi legendarni Rica. Ja ne znam, nije me bilo ni u planovima još, ali kome da vjerujem ako ne njemu? A nekako mu vjerujem. Više no poplavi divnih košarkaških uradaka.

Listu košarkaških netačnosti, da ne kažem profanih laži, načet ću jednim, kakti, kontroverznim tipom. Neću o Žućku ako je neko pomislio, dovoljno sam ga unizio konstantnim ponavljanjem činjenice da protiv SSSR-a i USA nije moga kupit koš iz igre. Listu laži načinjem tvrdnjom (koja je prvi put zabilježena u knjizi „Zvezdine zvezde“ s preloma sedamdesetih i osamdesetih, Alenu Barbiću hvala) da je Duci Simonović bio MVP Svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. godine. Duci je svakako bio (potencijalno) revolucionaran košarkaš i važan kotačić jugoslavenske reprezentacije, a na pomenutom, prvom zlatnom takmičenju, bio je šestim ili sedmim igračem repke. U nekih 17 minuta po susretu, njegovim velikim doprinosom je bilo 6 poena i 3.2 osvojene lopte po meču. Naš najbolji igrač na takmičenju bio je, naravno, Krešo Ćosić, koji je u nekih 30 minuta ostavio preko 17 poena i 10 skokova po tekmi. Svejedno – službeni MVP prvenstva bio je Sergej Bjelov. Ako još netko napiše da je Duci bio MVP tog takmičenja – automatski trebalo bi ga isključiti iz svih košarkaških tokova.

Moj omiljeni košarkaš, da se ne lažemo, jest Praja Dalipagić. Ne mo’š buraz bit bolji i privlačniji od Praje. Nema šansone… Međutim, netko iz KSJ ko je bio zadužen za statistiku sezone 1981-82 pripisao mu je rekordni prosjek od 42.9 poena po meču te godine. Pisao sam o tom i ranije. Greška je jednostavnom manipulacijom jer je Dalipagićev ukupan broj koševa (944 – te godine igrao se plejof prvi put) podijelio sa 22, umjesto sa 29 susreta koliko je Praja odigrao te sezone i umjesto 32.6 ispade 42.9. Onda su skapirali drugovi u čemu je stvar pa se počelo pisati da je Praja taj prosjek 42.9 ostvario u drugoj talijanskoj ligi sezonu ranije. Nije. Provjerite molim. U sezoni 1980-81 koju je odigrao za Reyer iz Venecije, Dalipagić je ostvario 30.1 poen prosječno. Ako želite pomoći košarkaškoj istini – pronađite tu osobu koja je bila zadužena za statistiku te sezone ’82 i – automatski isključiti iz svih košarkaških tokova.

Ajmo dalje. Još jedan od mojih, i ne samo mojih omiljenih umjetnika narančastog baluna, bio je Mirza Delibašić. Mogu da se pohvalim da sam tri puta uživao u njegovom društvu. Dvaput kao vojnik JNA u gadnoj sezoni 1990-91, a treći put u njegovom stanu, samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti (“Ako’š dofurat nešta, daj crveni Marlboro jer sve ove druge su zavaravanje, a i žene mi nema dokasna”). O Mirzi je neko napisao da je jednom ubacio 99 poena studentskoj selekciji Amerike za koju su igrali Magic i Bird. Ja ga tad priupitah za to, a kralj mi veli – “Jes’ ti normalan Souly, ljudi bulazne jer nisu ostvarili pola posto svojih snova pa ulaze u tuđe. 99 Birdu i Magicu? Pa vidi me na šta ličim sad, troska, umirem, a jasnije se sjećam onih tekmi kad sam im’o 25% šuta, nego onih sa 80%”. Sorry Kinđe, mor’o sam… A osobu koja je prva napisala podatak o Mirzinih 99 poena Magicu i Birdu – automatski isključiti iz svih košarkaških tokova.

Lista košarkaških neistina, netočnosti i laži je podugačka, ali ja ću još samo o najvećoj košarkaškoj laži jer pokojni momak je najpoznatiji umjetnik baluna s ovije prostora. Znate i sami da nisam neki značajan tip, ali jednom me je citirao sam Zoran Čutura tako da sam sam sebi poskočio u očima. I to citirao je jednu moju pijanu rečenicu: “Ne postoji ništa u nas što će biti veće od Dražena, ni slike, ni knjige, ni genij, baš ništa. On će postati apsolutno mjerilo u svim segmentima postojanja. Laž o Draženu je najmanja laž našeg društva, ali ga tako dobro definira da će svi svoje buduće laži, na kojima i počiva društvo, bazirati na ovoj, relativno bezazlenoj laži.”

O čemu se tu radi? Pa o tome da je apsolutno najveći košarkaški čoker naših prostora bio baš pokojni Amadeus. Ako ste imalo voljnog momenta, samo istražite njegovo ponašanje u gustim i važnim susretima, proučite sami tu legendu koja je rekorde obarala na leđima kadeta, Evrolige uzimala na račun nekih tamo Novosela, Nakića, Cvjetićanina, brata i Čuture, a kao konačni dokaz istine (ili laži, svejedno) uzmite rečenicu Kenny Andersona iz dokumentarca „Once Brothers“ – he dropped 40 on Jordan. Ako malo prosurfate sveti gral košarkaške statistike naći ćete da je Dražen najviše Jordanu ubacio 26. Znači laž nije prećerana, samo 40%. Tako da umanjite Petrovićeva dostignuća navedenih četrdeset procenata i bićete puno bliže pravom stanju stvari. Kenny Andersona ne moramo i ne trebamo udaljiti iz košarkaških tokova – on nam treba kao dokazani lažov ili baš ono ća bi naš pokojni Mirza rekel – ljudi bulazne jer nisu ostvarili pola posto svojih snova pa ulaze u tuđe.

Zdravi i veseli bili.