Piše: Darko Dželetović, KOŠ magazin
Da iver ne pada daleko od klade dokazuje još jedan “naš” mladi košarkaš. Navodnici iz prethodne rečenice kvare zabavu etno-puritancima uglavnom zbog toga što je Andrej Stojaković, inače rođen 2004. u Solunu, mladić koji vrlo slabo priča naš jezik. Kod kuće sa svojom majkom Alekom, a navodno i sa ocem Predragom, uglavnom priča na svom maternjem jeziku – grčkom. Iako ovaj talentovani mladi košarkaš sa čuvenim prezimenom iznad broja 2 na svojim leđima neće morati da oficijelno mijenja svoje prezime, ili da služi u grčkoj vojsci kao njegov otac svojevremeno, pripadnost helenskom dijelu njegovog porijekla se primjeti nakon 2 minuta videa u kojem spominje Grčku i svoje omiljeno mjesto na svijetu – Tesaloniki (Solun).
Sigurno je da bi i njegovo prezime, ako se ovaj dečko nekad u budućnosti bude razvio u vrhunskog igrača, i na prostiji način, po nomenklaturi, moglo odrediti njegov reprezentativni put. Ipak, o tome kako će se i da li će se uopšte razviti u igrača reprezentativnog kalibra za bilo koji nacionalni tim još je rano razmišljati jer je mladi Stojaković tek nedavno započeo zadnju godinu jezuitske srednje škole u Sakramentu.
Andrej Stojaković se još uvijek ne može ni fizički, ni košarkaškim kvalitetom upodrediti sa igračima tek godinu starijim od sebe kao što je na primjer Nikola Jović, a ni sa tek par mjeseci starijim Nikolom Đurišićem koji već godinama igraju u mnogo jačoj konkurenciji protiv odraslih ljudi.
Stojaković junior je po mišljenju stručnjaka takozvani ‘late bloomer’, kako se na engleskom govornom području veli za nekog od koga se tek treba očekivati napredak u fizičkom smislu, mada je sa svoja 2 metra skoro pa stigao svog oca što se visine tiče. S naizgled jakim nogama i “motorom” ali relativno slabim gornjim dijelom tijela nije za razliku od svog oca dominirao već sa 16 godina među vršnjacima. Naprotiv, na početku srednje škole se po vlastitim riječima vrlo neozbiljno bavio košarkom i tek kad je počela dosada pandemije počeo je ozbiljnije raditi i individualno trenirati sa svojim ocem – u dvorištu njihove porodične kuće.
Skauti ga opisuju kao igrača sa velikim potencijalom u napadu uz potreban napredak u odbrambenoj fazi igre, a na svakom snimku na internetu lako se da primjetiti da, osim svojim likom, i stilom šuta sa neortodoksnim izbačajem nalijevo dosta podsjeća i na svog slavnog oca.
Andrej i Predrag Stojaković
Na samom početku prozora za srednjoškolce kojim se mladi košarkaši mogu odlučiti za rani pristup NCAA programima za narednu sezonu, mada je ova NCAA sezona tek počela – Andrej se odlučio za potpis pristupnog ugovora (National Letter of Intent) za košarkaški tradicionlno nejaki, ali akademski gledano elitni univerzitet Stenford. Odlaskom u Bej Eriju, Stojaković junior će ostati relativno blizu roditeljskog doma.
U protekloj godini u kojoj je u školskim pauzama nastupao širom zemlje sa putujućim AAU karavanom u timu zvanom Kompton Medžik sučeljavajući se sa vrhunskom srednjoškolskom konkurencijom Andrej Stojaković je dosta napredovao. Preostaje mu još par mjeseci igre za svoju srednju školu u mnogo slabijoj konkurenciji do kraja nadolazeće zime, a na Stenford narednog ljeta ide u sistem trenera Džeroda Hasa. Has je već iskusan trener koji je 90-ih bio saigrač Pirsu, Polardu, Lafrencu i Žaku Vonu u prvoj petorci na poziciji beka šutera na univerzitetu Kanzas. Ako se izuzme regrutacija Zaira Vilijemsa prije dvije godine, još od vremena dovođenja blizanaca Lopez prije 16 godina košarkaška muška sekcija Stenforda nije imala ovako uspješnu godinu, barem što se regrutovanja dominantnih srednjoškolaca tiče.
Igraće za Univerzitet Stenford
Zašto ne UCLA?
Dre (tako ga svi AAU saigrači zovu) Stojaković u kampus na Palo Alto će stići u paketu sa Kinanom Karlajlom, srednjoškolskim plejem koji odnedavno igra u privatnoj Overtajm Elit ligi u Atlanti u kojoj se evo već drugu sezonu supertalentovana djeca od 16 do 19 godina “filtriraju” ka vrhunskim košarkaškim ligama.
Svojevrsan lokal-patriotski ostanak mladog Stojakovića u sjevernoj Kaliforniji i ekspresan potpis za Stenford bio je prilično iznenađenje mnogima, uključujući i moju malenkost. Birajući između brojnih ponuda, njih dvadesetak, a bilo je i mnogo zvučnijih košarkaških univerziteta širom prve NCAA divizije u poređenju sa Stenfordom, Andrej je izabrao Sakramentu geografski gledano najbliži od svih univerziteta koji su ga tražili.
Očekivalo da je Andrej blizu potpisa za malo dalji ali još uvijek kalifornijski Ju-Si-El-Ej, i to ne samo zbog istorijske a i trenutne veličine tog košarkaškog programa koji je i ove godine projiciran da bude top 10 u NCAA. Stojakovićev odlazak u Vestvud očekivao se ponajviše zbog toga što je drugi vodeći čovjek Stojakovićevog AAU tima Rod Palmer, inače brat bivše prve žene koja je sudila u NBA, ujedno trenutno i jedan od pomoćnika glavnom treneru UCLA-a Miku Kroninu.
Kad je i naš Ivo Simović – trener koji je “izmislio” današnjeg NBA startera Santija Aldamu – sa baltimorske Lojole ljetos prešao na Ju-Si-El-Ej u Kroninov stručni štab, lično sam bio skoro pa uvjeren da će od četiri škole na koje su Stojakovići suzili izbor Andrej izabrati UCLA. U najužoj konkurenciji su još bili univerzitati Oregon, Teksas i Stenford. Nagađa se da je Andreju, ali i Peđi, Oregon bio primamljiv zbog mogućeg sponzorskog ugovora za patike koje bi mogli reklamirati u nekoj šemi čak i zajedno, jer je u glavni ofis kompanije Najki u Oregonu. UCLA i Teksas su tradicionalno elitni košarkaški programi koji pokupe srednjoškolski regrutni kajmak svake godine, pa je moguće da je kod Stojakovićevih bilo i straha da Andrej u jakoj konkurenciji na ta dva univerziteta naredne sezone u dovoljnoj mjeri ne dobije adekvatnu priliku za igru, to jest dostatnu minutažu.
Ipak, najvjerovatniji razlog da se Stojaković odlučio za Stenford, uz mogući koji je akademske prirode, jeste prisustvo njegovog dvije godine starijeg bliskog prijatelja iz srednje škole Ise Silve koji kao rezervni plej od prošle sezone igra na Stenfordu.
Treća generacija Vagnera
Inače, Di Džej Vagner je sin bivšeg NBA igrača Duana Vagnera i unuk Milta Vagnera koji je sa Lejkersima osvojio titulu 1988. Za koju godinu, ako sve bude išlo po planu Di Džej bi trebalo da kompletira prvi familijarno-trogeneracijski igrački fenomen u NBA ligi. Izbor koledža narednog ljeta mladi Vagner sveo je na Lujvil gdje mu je deda Milt osvojio NCAA titulu 1986, i Kaliparijev Kentaki.
Ja i danas, kao stari “Lujvilac” s kraja 90-ih, već dugo religiozno pratim Kardinalse ali zadnje vijesti koje mi stižu od prijatelja iz Luivila je da se Di Džej Vagner već odlučio za Kentaki, slično kao i u slučaju mladog Stojakovića, ponajviše zbog sugestije prijatelja. Ne jedan, nego dvojica njegovih bliskih prijatelja su već odlučili da idu kod Kaliparija. Centar Eron Bredšo, Vagnerov saigrač iz srednje škole Kemden doduše još nije oficijelno stavio paraf na pristupnicu Kentakiju, ali njihov AAU prijatelj s druge filadelfijske strane rijeke Džastin Edvards (drugorangirani na ESPN listi elitnih srednjoškolskih projekata) već je i potpisao za leksingtonske Vajld Ketse. Tako će deda Milt, koji je nedavno dobio i posao u košarkaškoj administraciji sa zvučnom titulom na univerzitetu u Lujvilu samo zbog toga da bi se njegov unuk privukao u crveni dres i u sponzorstvo sa Adidasom, ostati razočaran. Najki odnosi još jednu pobjedu, a Di Džej će najvjerovatnije već danas ili sutra objelodaniti da ide u Leksington kod najvećeg rivala Lujvilu. Time slijedi primjer oca Duana koji je umjesto u Lujvil ljeta 2001. otišao u Memfis kad je Kalipari tamo bio trener, da bi godinu kasnije na NBA draftu bio izabran visoko, kao šesti.
Di Džej Vagner
Da li će i mladi Vagner biti Kaliparijev “one & done” igrač kao njegov otac ostaje da se vidi, ali sam lično prisustvovao na nekoliko njegovih utakmica u posljednje dvije godine diljem Nju Džersija gdje me nije baš oduševio. Pogotovo sekekcijom šuta.
Nova zvezda – Mekenzi Mbako
Kako zbog mog badže koji je lokalni srednjoškolski trener u Nju Džersiju već više od 20 godina i ja pomno pratim lokalnu srednjoškolsku košarkašku scenu i na ženino negodovanje idem na hajskul utakmice svakog vikenda – željno iščekujem još jedan lokalni događaj. A to je NLI potpis Mekenzija Mbaka, lokalnog momka kojeg već dugo pratim, inače nacionalno četvrtorangiranog po listi ESPN-a, kojim će konačno i oficijelno potvrditi svoj odlazak na Djuk. Ne bih da zvučim neskromno, ali o njemu sam pisao još prije pandemije u tekstu na ovom sajtu kad je igrao na školi Gil Sent-Bernard napomenuvši da se zapamti i njegovo ime, a kad su njegove sposobnosti mnogi lokalni košarkaški džankiji osporavali.
Za razliku od mladih Vagnera ili Stojakovića koji su odrasli u financijskom blagostanju, pod tutorstvom i uz podršku slavnih roditelja, Mbako je jedan od onih “per Aspera ad Astra” primjera koji je prošao kroz mnogobrojne muke da bi stigao nadomak ostvarenja svojih snova. Preostaje mu još ova godina srednje škole i naredna na Djuku da te snove i ostavari.
S njim na Gilu je do proljetos igrao još jedan mlađi a možda i još talentovaniji momak – Naz Kaningem – koji je ljetos preselio u Atlantu u Overtajm Elit, ali još uvijek ima problema sa fizikalijama – naprosto je premršav. Mbako s druge strane već ima NBA tijelo i pred svoju posljednju srednjoškolsku sezonu prešao je u trenutno po imenima najjači hajskul tim u čitavoj Americi (Roselle Catholic). Tu će igrati u paru sa Simionom Vilčerom, u ovom trenutku – subjektivno govoreći – i boljim igračem od izvikanog Vagnera.
Skoro da zbog NJ lokalaca zaboravih da spomenem i Milana Momčilovića. On za razliku od Andreja Stojakovića ne bi trebalo da ima dilema za koju bi reprezentaciju trebalo da igra, pod uslovom da se na Ajova Stejtu razvije u vrhunsko krilo.
Photo: Twitter
Leave a Reply