Najbolja krila u NBA: Potcenjeni ili precenjeni atleta i scorer?

screenshot

Piše: Bodin Pokrajac

Preneseno sa: Old School NBA

Poslednje 2 decenije svedoci smo velikog pada kvaliteta u gotovo svim sferama umetnosti, a košarka nije nikakav izuzetak, obzirom da i nju smatram kao jedan vid umetnosti. Vrtoglav pad kvaliteta i srozavanje svakog ukusa je samo posledica koja dolazi kao plod globalnog trenda degradiranja svih vrednosti. Tako na primer, u muzici umetnike kao što su Bob Dylan, Jim Morisson ili Janis Joplin zamenili su ljudi poput Rihanne, Kanyea Westa i Justina Bibera. Ako govorimo o filmu, danas imamo marvelove superheroje, a na domaćoj sceni nekadašnje velikane poput Bate Stojkovića ili Pavla Vujisića sada dobijamo Bosiljčiće, Bikoviće i slične. Neki od ovih stvaraoca poput Leonarda Cohena ili Nicka Cave-a uspeli su da ostanu relevantni i u poznim godinama svoje karijere. Ipak, ukoliko smatrate da je taj Cohen veći umetnik od jednog Drake-a, u ogromnom broju mesta na zemaljskoj kugli rizikovaćete da budete proglašeni nostalgičarom koga je pregazilo vreme. Isto će vam se desiti ako se usudite da kažete da je Larry Bird bolji košarkaš od Lebrona Jamesa.

Svako vreme ima svoje prednosti i mane, i ja nisam ovde da tome protivurečim, ali evidentno je da se globalni kriterijum za merilo kvaliteta promenio. Ako se opet vratimo na film, shvatićemo da su neka ranija remek dela poput ostvarenja Jima Jarmuscha, imala radnju tok i smisao, a da su ciljano bila sporija kako bi gledaocu pružila šansu da pronađe svoj smisao, razmišlja I interaktivno posmatra događanje. Danas, niko ne želi da razmišljate, zato su danas filmovi puni specijalnih efekata, kostima i brzopotezne radnje. Oni koji razmišljaju su problem, jer su takvi teška I oštra kritika i zahtevaju kvalitet i rad. Ne priznaju škart i prežvakan sadržaj. Zato se globalno tržište okreće onima koji sadržaj gutaju. Takvih ima mnogo, a sve će biti onih koji takvi postaju zahvaljujući jednom te istom dostupnom sadržaju. Ukoliko se u ovom delom teksta i dalje pitate kakve sve ovo veze ima sa košarkom i najboljim krilom svih vremena, savetujem da odustanete od daljeg čitanja.

Vratimo se na košarku. I košarka se poput filma I muzike, ubrzala, neki čak kažu da je evoluirala. Igrači su brži i spremniji, protok lopte munjevit, centri su izumrli, plejevi su bekovi, a šut za 3 poena je zamenio, pa, barem 5-6 aspekata igre. Pravila su promenjena i ona sada idu u korist napadačima. Svaki I najmanji kontakt sa napadačem svira se kao faul. Ovo je loše iz više razloga. Prvi je jer se igrači demotivišu da igraju čvrstu odbranu I razvijaju sebe u 2 pravca. Drugi je taj da su neigranjem čvrste i kompetitivne odbrane, igrači prinuđeni da se poklanjaju pred veličinom umesto da se za nju bore. I na kraju je taj da se najbolji napadači današnjice mere I upoređuju sa velikanama iz prošlosti isključivo kroz kontekst supeirorne statstike, a upravo ta statistika je plod novih pravila. Ovde treba razumeti i šta se danas smatra asistencijom a šta se smatralo nekada. Tako da ako danas vidite sulude brojke od 20 asistencija po meču, znajte da to nema nikakve veze sa onih 20 asistencija koje su beležili John Stockton ili Magic Johnson.

Za ovaj tekst je bilo od krucijalne važnosti postaviti podlogu u vidu promene pravila u 2 ere, kao I napraviti distancu od nostalgije I posmatrati stvari čisto sa aspekta činjenica I ljubavi prema igri. Takođe, kada se sve te stvari uzmu u kontekst debate o najboljem, neumoljiva statistika pomalo gubi na važnosti sada kada znamo da je u jednoj eri možda bilo lakše doći do titule, MVP priznanja, većeg broja asistencija. Budući da smo to upravo uradili, sada mogu da se vratim na temu.

2 i 1 Lebron James i Larry Bird

Ovo je tekst o Lebronu Jamesu I Larry Birdu, I njihovoj borbi za najbolje nisko krilo koje je zakoračilo na NBA parkete. Ukoliko se pitate zašto sam napravio ovakav uvod, I da li ja to izjednačavam Lebrona Jamesa sa Ivanom Bosiljčićem, odgovor je ne. Pre nego što napišem bilo šta na ovu temu, želim da kažem, ne da se ogradim, već da kažem kako je Lebron James najbolji igrač ove generacije, I to niti u jednom delu teksta neću dovesti u pitanje. Naravno, ne želim da umanjim njegov igrački genij, niti jedan od njegovih kvaliteta a poseduje ih zaista mnogo. Sada kada smo se složili da je James najbolji igrač ove epohe, možemo na miru da ga uporedimo sa velikanama drugih epoha, ali I da porazgovaramo o lošim stvarima u njegovom imidžu i karakteru koje su danas toliko na ceni. Pređimo na borbu između 2 igrača, borbu 2 epohe, 2 različita karaktera I 2 raziličita shvatanja košarke I života. Pređimo na debatu za najbolje nisko krilo u istoriji košarke.

Sve ću to uraditi kroz nešto kompleksniju usporedbu Larry Birda I Lebron Jamesa. Bitno je ništa ne ispustiti iz vidokruga, I ne preskočiti niti jedan kriterijum. Počnimo sa ofanzivnim delom igre.

Lebron James je sjajan napadač. Njegova igra često deluje nezgrapno I više se bazira na sirovoj snazi nego tehničkim finesama ali je izuzetno efikasna, I tokom godina on je iskoristio sve svoje kapacitete I doveo je do sopstvenog maksimuma. Savršen primer je njegov rad na šutu, I njegova igra na niskom postu. Takođe, bez obzira na nova pravila, on je sjajan organizator igre, I igrač koji u svakom delu utakmice ima jasnu ideju gde mu se koji saigrač nalazi.

Larry Bird, sa druge strane nije dobar već veličanstven šuter. Govorimo o igraču koji je osvojio takmičenja u brzom šutu za 3 poena bez da je skinuo trenerku sa sebe. U ovom delu igre je iznad Lebrona, a zamislite koliko bi tek bio iznad sa košarkom nove ere gde se šut za 3 poena crpi do infantilnosti. Ukoliko opet uzmemo u obzir činjenicu da je Bird teže dolazio do asistencije od Jamesa, shvatićemo da u organizaciji igre ništa ne zaostaje za Jamesom. Štaviše, mnogi iskreni ljubitelji košarke koji su posmatrali obe ere, smatraju Birdovu viziju igre u klasi Stocktona, Magica, Kidda. Ovde je jako bitno napomenuti da je James imao neuporedivo veći posed lopte u rukama, te da je uglavnom bio okružen igračima koji su se apsolutno podređivalji njemu, pa mu je još jednom bilo lakše da podiže broj uspešnih dodavanja. Sa većim posedom lopte u rukama, Bird bi nesumnjivo imao I mnogo više dodavanja.

Što se tiče defanzivnog dela igre, ova 2 igrača su poprilično izjednačena. Ipak treba napomenuti da je Bird igrao odbranu čitanjem igre I anticipacijom protivničkih poteza, dok se Jamesova odbrana više zasniva na njegovim maltene nadljudskim fizičim predispozicijama. Iz tog razloga James je bolju u odbrani 1 na 1, a Bird superiorniji u timskoj odbarni.James takođe fenomalno čita igru ali mu je skočnost I brzina velika prednost u odnosu na Birda. Lebron James ima više izbora u odbrambeni tim, ali je igrao u eri slabijih odbrana te je imao nešto manju konkurenciju. Bird je bio poznat kao neko ko je ostavljao sve na terenu, u svakoj utakmici, u oba pravca, što ga je koštalo zdravlja I limitiralo mu igru u poslednjim godinama karijere. James sa druge strane već nekoliko godina ne igra odbranu na vrhunskom nivou, I često se dešavalo da u ključnim momentima utakmice odustane od odbrane. Primer:ovosezonsko veliko finale.

Prelazimo na dugovečnost, atleticizam I fizičke predispozicije, i svakome je jasno bez daljeg objašnjavanja da Lebron James ovde ima ogromnu prednost. James sledeće godine ulazi u svoju 16. Sezonu u najjačem košarkaškom takmičenju na planeti, i nema nikakvu nameru da uspori. I dalje je fizički najdominantniji igrač u ligi, vodi neverovatnu brigu o svom telu, živi sportski život I to je zaista za svako poštovanje. Larry Bird je u poslednjim godinama svoje karijere mučio veliku muku sa povredom leđa I to ga je znatno usporilo. Prednost James.

Mentalitet: Uprkos svemu što se priča, James je igrač velikog samopouzdanja i košarkaš koji uvek želi da pobedi. Njegov fokus je neverovatan, a njegova predanost vanserijska. Isto je sa Birdom. Pa gde je onda razlika pitate se? Razlika je u tome što je Bird više verovao saigračima, što nijednom u karijerei nije tražio izgovor bilo kakve vrste, i što je veći pobednik od Jamesa. Bird nije imao meltdown-e, i više je Clutch od Jamesa(iako se Lebron znatno popravio u ovoj kategoriji poslednjih godina).

Ovde možemo da stanemo sa šematskim prikazom stvari i uđemo u suštinu. U medijima i javnosti, bilo da to dolazi od profi analitičara ili “običnih” ljubitelja igre često se koristi teza kako je Lebron bolji timski igrač od Kobija ili Jordana, te da svoje saigrače uvek i bez izuzetka čini boljima. Idealan primer je kako se ove godine James javno sažaljeva zbog toga što nema nikakvu pomoć saigrača te da navodno sve mora sam. Ovo je jednostavna jedna velika neistina i to mora tako da se kaže, bez uvijanja.

Imam veliko poštovanje prema Jamesovim prvim godinama u Klivlendu, i činjenici da je jedan od najslabijih timova u ligi vodio do velikog NBA finala. Ali, tu se poštovanje završava. Nakon toga, James je izabrao da napusti Kavse i formira super tim. Dakle, nije čekao svog Pippena i napravio ga boljim, već se udružio sa drugim već formiranim superstarovima. Ovde treba biti pošten i reći da je uprava Kavsa tih godina vukla jako loše poteze. Uzevši to u obzir ne krivim Jamesa nešto posebno, ali je činjenica da se u te Kavse vratio, tobože iz lojalnosti, tek kada je dobio garancije da će igrati sa još 2 superstara.
Bird, poput Jordana, nikada nije ucenjivao uprave, tražio nove superstarove ili pretio odlaskom iz franšize. O tome će vam posvedočiti čelnici klubova za koje su igrali.

Vratimo se na Lebronovu tužnu priču o nedostatku pomoći saigrača. I ovde treba biti pošten i reći da je James sam izabrao da bude igrač, trener i generalni menadžer tima. I da su oni igrači kojima se najviše zamera slab nastup(Tristan Tompson i JR Smith) upravo igrači oko kojih je James ucenjivao upravu i tražio basnoslovno velike ugovore. To je i dobio. Voleo bih da neko ovde kaže zašto Tristan Tompson nije mogao biti Lebronu ono što je Rodman bio Jordanu? Takođe, bitno je reći da je Lebron od Kevina Love-a, Isiahe Thomasa, Chrisa Bosha-a, zbog prevelikog poseda lopte u rukama i brige o statistici, napravio spot-up šutere, a svaki od njih je imao kvalitet za nešto više od toga. Svestan sam npr Thomasovih mana, ali on i Love sada zahvaljujući Lebronu deluju kao prosečni igrači, a pokušajte samo da ih se setite u Bostonu odnosno Minesoti. Vratimo se na poređenje sa Birdom. Da li neko zaista može da kaže da je Kevin Love u ovoj eri lošiji igrač nego Kevin Mchale u svojoj? Da li neko može da kaže da je Bird imao veću podršku od Jamesa? Aposlutno ne. Dakle, Lebronove igre su za svako poštovanje, ali činjenica da je morao sam je apsolutno njegova krivica, i plod je toga što je pretumbao pola lige da skroji tim po svojoj meri, a u tom procesu je oterao Kajrija Irvinga iz ekipe, jednog od najzaslužnijih za titulu protiv tima sa najboljim rekordom u regularnom toku sezone-ikada.

Pre nego što se vratim na Birda, treba reći i ovo. James je napustio Kavse posle poraza od Bostona u plej-ofu i otišao u svlačionicu pre isteka utakmice. James se poneo neprofesionalno tokom pregovora i čuvene “odluke”. Otišao je u Majami želeći da se udruži sa 2 superstara i tako dođe do titule. Došao je. Međutim, isti taj Majami napustio je posle ubedljivog poraza od San Antonija da bi se pridružio još dvojici superstarova u Klivlendu. Sada pošto je okrenuo franšizu naopačke u istom maniru napušta i Klivlend. Vrunac je njegova izjava da je igrao sa polomljenom šakom, koja je došla na kraju serije i koja deluje samo kao još jedan dobar izgovor. Lebron James je na mala vrata uveo i floping u NBA ligu, što je sramotno za čoveka njegove veličine i fizičke građe.

Larry Bird nikada nije radio ovakve stvari. Od prvog do poslednjeg dana u dresu Seltiksa, gajio je sve one sada već izgubljene vrednosti koje krase jednog šampiona. Sezonu pre nego što je došao u Boston Seltiksi su imali jedan od najgorih učinaka u regularnom delu sezone ikada, sa 29 pobeda i 53 poraza. Sa Birdom koji je predvodio tim u poenima, skokovima, ukradenim loptima i minutima Seltiksi su išli do učinka od 61 pobede i 21 poraza, što je 32 pobede više nego prethodne sezone. Teško da je ijedan ruki u istoriji košarke izvršio veći uticaj na svoj tim.

Bird jeste dobio pomoć u vidu Parisha i Mchale-a ali to nije veća pomoć od one koje je imao Lebron. Štaviše. Bird je u svakom trenutku verovao svom timu i činio saigrače boljima. Bird je bio šampion 3 puta u eri koja je imala Magica Johnsona, Jabbara, Juliusa Ervinga, Mosesa Malonea, George Gervina..pa i mladih snaga koje su tek nailazile uključujući i Jordana i ekipu.

Birdu nisu trebale godine da postane šampion, on je uzeo tim i napravio ga šampionskim. Zbog svoje manijakalne požrtvovanosti i ostavljam-sve-na-terenu stila igre, mnogi su ga upozoravali da će mu karijera biti prebrzo gotova. Nije se obazirao. Igrao je kroz bol, kroz povrede, kroz strah i uvek je pobeđivao. Da je slušao doktore, karijera bi bila duža i imao bi više titula. Nije želeo, i bio je u pravu. Da je izabrao drugu sredinu imao bi još koju titulu. Nije želeo, i bio je u pravu. Bird nije pričao o polomljenoj šaci, već je igrao utakmice nakon što je celu noć spavao u bolnici sa protezom na kičmi. Bird nije napuštao teren, već je igrao sa potresom mozga i postizao po 30 poena. Bird nije imao meltdown, već je dao 9 od 10 šuteva Dominiku Vilkinsu u poslednjoj četvrtini za prolaz u 7. Utakmici druge runde istoka. Na kraju krajeva, Birdu nikada za poraz nije bio kriv niko drugi osim njega samog. To su stvari koje čine ultimativnog šampiona.

Lebron James ima nešto bolju statistiku, i verovatno će ta razlika biti nešto veća kada završi karijeru ali to nam još uvek ne govori da je James bolji igrač. Govori nam da ima bolju statistiku u eri koja je podređena statistici. U eri gde se višu gledaju higlightsi i boxscore nego što se gledaju utakmice.

Imidž je takođe jako bitna stvar u celoj priči. Pa je tako Lebron James javno podržavao kampanju Hilari Klinton, dok je Larry Bird odbio posetu beloj kući u vreme kada je to bio smrtni greh. Istinski šampion vidi sport nešto iznad prikupljanja jeftinih političkih i marketinških poena.

I pred kraj jedna naučno-fantastična poruka. Da imamo vremeplov i da možemo da pošaljemo Lebron Jamesa u 80-e a Larrya Birda u aktuelni trenutak, šta mislite ko bi bolje prošao? Lebron James bi igrao sa beskompromosnim defanzivcima koji mu ne bi dali ni sekund na lopti. Faul bi mu se svirao svaki 10 put u odnosu na ovo danas. Bio bi prinuđen da još više ulazi u reket a tu bi imao velikih problema.

Larry Bird bi danas, sa ovim odbranama i ovim pravilima, bio gotovo nezaustvljiv. Ako je u onakvoj tuči davao 25 u proseku bez problema, izvesno je da bi recimo ove sezone bio na 33-10-8 po utakmici.

Na sve ovo treba dodati da Lebron James godišnje troši 2 miliona dolara na održavanje svog tela. Zamislite Birda sa tim novcem i tom dostupnom tehnologijom i medicinom?

Za stvaranje istinskog šampiona nisu potrebne samo brojke, titule i individualna dostignuća. Potrebno je nešto što mnogo bolje i jače može da izdrži surovi test vremena.Iako velilka većina ljudi rangira Jamesa ispred Birda, to i dalje nije dokaz da su u pravu. Većina je često bila u krivu.

Nije sve što je bilo pre bolje od ovoga što je sada, niti je ovo što je sada losije samo zato što nije ono od pre. Radi se o mikrosvetu gde svako od nas čuva vrednosti koje su mu bitne i koje prepoznaje u drugim ljudima.

Lebron James je šampion i predvodnik jedne generacije, ali je njegova zaostavštvina ozbiljno uzdrmana činjenicama da se kroz veći deo karijere udruživao sa pobednicama i pokušavao na sve načine da regrutuje većinu lige na svoju stranu. Poslednji samo-udar na zaostavštvinu kralja je izvesni poziv Kevinu Durantu da mu se pridruži u Lejkersima. Ne bih imao ništa da dodam na tu temu, mislim da je sve odavno jasno.

Zaostavština Larry Birda kaže nam da je on dao sve što je imao u sebi, za jednu ideju, za jedan tim i za jednu ljubav-ljubav prema igri i nadmetanju. Niti jednom se nije ogrešio o načela sporta, i o nepisana pravila viteštva u ovoj igri. U tom procesu uspeo je 3 puta da bude NBA Šampion, u eri jačih odbrana, oštrijih pravila i neuporedivo veće kompetitivnosti na samom terenu.

Na kraju karijere Birdovo telo je bilo slomljeno ali njegov duh nikada. Sa druge strane, u poznim igračkim godinama Lebronovo telo je nikad jače i spremnije, ali njegov duh se lomi iz sezone u sezonu. Neka svako sam proceni šta je bitnije.

Što se mene tiče, Larry Bird je najbolje krilo koje je ikada zakoračilo na NBA parkete. Lebron ostaje na sjajnom drugom mestu.

3 Julius Erving

“Ključ uspeha u životu je da uvek od sebe tražiš više. Mentalno, emocinalno, duhovno..pa čak i fizički”.

Ovu rečenicu izgovorio je Julius Erving, a može se reći da ju je koristio kao neku vrstu mantre u svom životu.

Na stranicama slične tematike bilo da se radi o amaterskom ili profesionalnom novniarstvu, zaista se često upotrebljava fraza kako je neki igrač “promenio košarku” ili “uneo revoluciju”.

Pa iako se složimo da je svaki veliki igrač jedne epohe doneo nešto novo i unapredio igru kakvu danas poznajemo, samo za jednog taj izraz može da se iskoristi sa punim opravdanjem. U pitanju je Dr J.

Pre Ervinga, kucanje je bilo rezervisano za visoke igrače, pa i kompletna košarka bazirala se na visinskoj prednosti i čistoj sili pod obručima. Erving je doneo nešto novo. Doneo je stil i gracioznost i pokazao da je košarka ipak umetnost a ne nadmetanja u fizičkoj sili i sirovoj tehnici.

Erving je bio zvezda ABA lige, sa Njujorkom je osvojio 2 titule, i 2 puta bio MVP Finala, nije ni čudo što se finalni deo pripajanja NBA i ABA lige dogodio manje više da bi se DR J našao u NBA Ligi, zajedno sa ostalim igračima.

Prvi i jedini NBA tim za koji je Irving igrao, bila je Filadelfija. I upravo tu, on je vodio neverovatne bitke sa Jabarovim i Medžikovim Lejkersima, i neustrašivim Seltiksima. Padao je ali i ustajao, da bi konačno, 1983. godine doneo naslov šampiona u Filadelfiju.

U svojoj ruki sezoni, Erving je beležio 27 poena po utakmici, a bilo je i godina kada je išao preko 30. Poslovično, bio je još bolji u doigravanjima. Ali brojke ni ne počinju da govore priču o Dr Džeju. Čuveni “baseline move”, kucanje sa slobodnjaka, sijaset novih poteza koje je doneo ligu, zacementerili su status Dr Džeja i njegovu zaostavštinu u NBA Ligi.

Erving je bio i prvi igrač koji je svojom harizmom i svojim stilom doveo marketing u NBA ligu Mnogo pre Jordana, za Ervinga su se pravile patike, dovlačio je gledaoce u halu, i naterao ljude da zavole ovu igru.

Jednom ću sesti i zapisati nešto više i značajnije od Juliusu Ervingu,a do tada dovoljno je da znate da je Dr J jedan od 3 najbolja krila koja su zaigrala na NBA parketima.

4 Scottie Pippen

Na broju 4,lično jedan od najdražih igrača, jedan od najboljih defanzivaca svih vremena. Šestostruki NBA šampion. Zaisugrno najbolji timski igrač koga je košarka videla. Igrač koji je u mnogo čemu omogućio Jordanu da igra svoju igru i postane najboljih svih vremena.

Da ne dužim previše sa uvodom, pročitajte moj tekst o Skotiju Pipenu:

Vremena koja donose velike uspehe, često u prvi plan izbace samo jednu osobu. Ljudi su skloni ružnoj osobini da u svemu traže jednog heroja, vođu, spasioca, kome će pripisati sve zasluge, pritom zaboravljajući sve druge aktere, možda I podjednako zaslužne za uspeh.Tražiti idola u jednoj osobi, praveći je svemogućom i pripisijući sav uspeh samo njoj opšta je stvar. Da li smo se, međutim, ikada zapitali da li bi Betmen bio Betmen da nema Robina? Da li bi Šerlok mogao bez Votsona? Da li bi Beatlesi bili podjednako uspešni bez Mekartnija? Da li bi Džej bio podjednako urnebesan bez tihog Boba? I na kraju, da li bi Džordan uzeo 6 titula sa Bulsima da nije bilo Pipena?

Pisati o Skotiju Pipenu bez Jordana, I obrnuto, bilo bi potpuno iluzorno, te sam stoga odmah odustao od takve ideje. Kroz univerzum košarke postoji jedna tačka spajanja I razdvajanja, gde se svaki veliki košarkaš susreće sa Jordanom, niko više nego Scottie Pipen. Gotovo je nemoguće reći bilo šta o uspesima Pipena, bez pominjanja MJ-a. A I zašto bi?
Tekst koji sledi, skroman je pokušaj da iskažem neizmerno poštovanje koje gajim prema možda i najboljem timskom igraču kojeg je košarka videla.

Na putu ka spoznaji veličine Skotija Pipena susrećemo se sa mnogo krucijalnih pitanja, a ja ću na neka od njih pokušati da ponudim odgovore. Da li je igra Skotija Pipena integralni deo najboljeg tima u istoriji? Koliko je Jordan zaslužan za Pipenov uspeh, I obrnuto? Gde se Pipen kotira na večnoj listi najvećih košarkaša, i koliko je zaista bio dobar igrač?
Skoti Pipen je rođen u Hamburgu(Arkanzas) 25. septembra 1965 godine u porodici koja je brojala ravno 12-oro dece. Zbog velike neimaštine koja je vladala, Skoti je bio jedino dete u porodici koje je poslato na koledž. Tek tokom svoje poslednje godine na koledžu Central Arkazas, Pipen je počeo da dobija pravu pažnju NBA skauta i medija. Poslednju sezonu na koledžu, Pipen je završio sa 23 poena, 10 skokova, 4 asistencije i 4 ukradene lopte po utakmici.
Tada je već bilo jasno da u ligu dolazi jedan raznovrstan igrač sa širokom dijapazonom odbrambenih i napadačkih vrlina. Kao 5. pika draftovali su ga SuperSoniksi, a onda napravili jednu od najvećih gluposti u istoriji košarke poslavši ga u Čikago u zamenu za Oldena Polinajsa. Ostalo zaista jeste istorija.

Čikago je tada već imao zahuktalog super-stara u vidu Džordana, uz podršku Čarlsa Ouklija ipak nije uspevao da napravi ništa u plej ofu. 1988 godina označila je dolazak dva veoma talentovana igrača, Horasa Grenta i Skotija Pipena.
Tokom regularnog dela prve sezone, Pipen je sve utakmice započinjao sa klupe, uglavnom kao zamena iskusnijem Bredu Selersu. U svojoj prvoj NBA sezoni beležio je u proseku 8 ponea uz 4 skoka, 2 asistencije i 1 ukradenu loptu. Prvi veliki momenat u Pipenovoj NB karijeri, dogodio se u plej ofu iste sezone. Rezultat u seriji sa Kavsima je bio 2:2, kada je Pipen prvi put u karijeri imenovan kao starter u prvoj petorci Bulsa. Kavsi su bili bolji i veći deo utakmice držali su prednost od 7 do 10 poena. Kada je Em Džej na kratko zastao, Pipen je stupio na scenu i fantasičnom partijom bacio Kavse na kolena, i konačno progurao Bulse kroz prvu rundu plej ofa. Meč je završio sa 24 poena, 6 skokova, 5 asistenicija, i 3 ukradene lopte u ključnim trenutcima utakmice. U sledećoj rundi, Pipen je ipak pružao nešto slabije partije u odnosu na standard koji je postavio. Čuveni Bed Bojsi su bili rak rana Bulsa tih godina, i lagano su ih izbacili sa 4:1.

Naredne sezone, Pipen posle još nekoliko početaka sa klupe, konačno postaje redovan član prve petorke Bulsa, i tu će se zadržati još dugo, dugo vremena. Brojke koje postiže deluju impreisvnije, sve je češće druga napadačka opcija u ekipi, a iste sezone dolazi i do svog prvog tripl-dabl učinka. Bulsi idu do finala konferencije gde ih opet izbacuju Pistonsi, ovaj put nešto teže. Skoti se ne snalazi dobro protiv čvrste odbrane bed bojsa, i već polako kreću priče o nekakvom gušenju u velikim utakmicama. Mediji i većina navijača sumnjali su u Pipenovu čvrstinu i status superstara, govoreći da je on samo igrač koji se šlepa uz Em Džeja, te da najvećem ne može da pruži preko potrebnu podršku. Koliko te priče nisu imali veze sa istinom, videćete u redovima koji slede.

U sledeću sezonu Bulsi ulaze sa novim trenerom. Fil Džekson je došao sa novim idejama, i postavio čuveni sistem triangle offence, koji je na sjajan način koristio Pipenove napadačke vrline. Sve češće do izražaja dolaze Pipenove defanzivne sposobnosti, i neretko biva zadužen da čuva najpotentnije strelce protivničkih ekipa. Bulsi igraju sjajnu košarku, regularni deo sezone završavaju skorom 55-27, a Skoti beleži u proseku 16 poena, 7 skokova, 5 asistencija i blizu 3 ukradene lopte po utakmici. U istoj sezoni prvu put dobija poziv za Ol Star utakmicu. U plej ofu Pipen je još impresivnije sa blizu 20 poena po utakmici. Bulsi opet naleću na Pistonse, i opet gube, međutim ovaj put posle neverovatne borbe u 7 utakmica. Zapamtite ovaj trenutak ovde, jer Bulsi dugo posle ovoga neće znati za izgubljenu seriju u plej ofu.

Sezone koje slede nakon toga, promovisale su Pipena u jednog od najroznavrsnijih napadača svih vremena i po mom skromnom mišljenju u najboljeg odbrambenog igrača u istoriji košarke. Čikago je osvojio 3 titule zaredom a Pipen je radio neverovatne stvari.

U plej ofu 1991 godine, Bulsi su bili spremni za suočavanje sa duhovima prošlosti. Bed Bojsi su ih čekali u finalu konferencije. Priče o kompleksima srušile su kao kula od karata. Bulsi su razbili Pistonse sa 4:0 u seriji, a Pipen je igrao kao posednut. 22 poena, 8 skokova 5 dodavanja, 3 ukradene lopte i 2 blokade po utakmici.

Ovo je samo bio znak još boljih stvari koje će doći. U finalu, posle izgubljene prve utakmice Lejkersa, Pipen preuzima na sebe zadatak čuvanja velikog Medžika. Limitirajući njegov napadački uticaj(koliko je to moguće sa Medžikom), Pipen je nastavio da rešeta mrežice. Na krilima Džordana i Pipena, Bulsi su dobili preostale 4 utakmice, a u ključnoj petoj, Pipen je rasturio šou tajm Lejkerse sa 32 poena i 13 skokova.
1992 godine, Skoti igrao najbolju košarku u svojoj dotadašnjoj karijeri. 21 poen, 8 skokova i 7 asistencija bili su ogorman doprinos u fantasičnoj sezoni Bulsa. Regularan deo sezone završavaju skorom 67-15. U polufinalu istočne konferencije, igraju antologijsku seriju u 7 utakmica sa Niksima. U odlučujućoj 7 utakmici, Pipen još jednom igra sjajnu timsku košarku i utkamicu završava sa tripl dabl učinkom. 17 poena, 11 skokova, 11 dodavanja. U finalu sa Blejzersima, koje je obeležila borba prve dve violine ekipa Em Džeja i Klajda Drakslera, Pipen još jednom izgarava provodeći prosečno 41 minut na terenu, uz 21 poen, 9 skokova i 8 dodavanja. Bulsi rešavaju seriju sa 4:2.

Velike kontroverze izazvalo je Pipenovo pozivanje u Drim Tim 1992 godine. I dalje je aktuelna debata da li je taj poziv bio opravdan ili ne. Ako se uzme u obzir da Em Džej i Ajzea nisu mogli zajedno, poptuno je legitimno mišljenje da Pipen dobije prednost u odnosu na Dominka Vilkinsa. Iz više razloga.

Usledila je i treća uzastopna titula. Iako je Pipen odigrao za nijansu slabiji regularni deo sezone(i to samo u odnosu na standarde koje je sam postavio) Pipen je opet bio u pravi u plej ofu dok su Bulsi redom rušili Atlantu, Klivlend, Njujork i na kraju u velikom finalu Barklijev Finiks. Ujedno, te sezone Pipen je po drugi put zaredom izabran u odbrambeni tim godine.

Postoji razlog zašto se nisam preterano zadržavao na ove 3 titule, i zašto neću previše prostora da ostavim i za naredne 3. Priča o šampionskim Bulsima je ispričana milion puta. Individualna, statisička dominacija Džordana kroz velika finala takođe. Nema potrebe da se ponavljam, ništa novo ne bih rekao. Malo ljudi je pokušalo da odgonetne koliko je Pipen doprineo, i kakav je bio igrač, ne gledajući ga kroz prizmu tandema sa Džordanom.

Nakon 3 uzastopne titule, iz razloga u koje sada nećemo ulaziti, Džordan je najavio povlačenje iz NBA. Sa jako oslabljenim timom, Pipen je preuzeo lidersku palicu. Pošto je konačno dobio priliku da izađe iz Džordanove senke, Pipen je počeo da pruža statistički i generalno najbolje partije u karijeri. Sa 22 poena i 9 skokova po utakmici Pipen je vodio Bulse do neverovatnih, i pomalo neočekivanih 55-27 u regularnom delu sezone.

Pošto su razbili Kliperse u prvoj rundi plej ofa, na red je došla serija sa Niksima u 7 utakmica praćena brojnim kontroverzama. Na 2:0 za Nikse, Pipen je uradio nešto što će doveka davati povod njegovim kritičarima da pišu suvisle komentare i šture analize njegovih liderskih sposobnosti. Naime, kada se utakmica lomila, Fil Džekson je nacrtao napad za Tonija Kukoča, koji je na kraju i rešio utakmicu, međutim Skoti je bio toliko isfrustiran da u njegovoj najboljoj sezoni u karijeri nije zaslužio trenerovo poverenje da rešava utakmice. Ostao je na klupi i odbio da uđe u igru.

Pragmatičar kakav jeste, Fil je uspeo da izgladi nesporazum, a serija je nastavila da ide u neizvesnost. Jedan od najlepših trenutaka u istoriji košarke desio se u utakmici 6. Posle jednog izblokiranog šuta i kratke razmene pasova, Skoti Pipen uspeva u jednom napadu da pretrči ceo teren, skoči preko 213 cm visokog Patrika Juinga, brutalno mu zakuca u lice, potom ga još ponizi na podu, posvađa se sa Spajk Lijem, i dobije tehničku grešku. Bulsi su dobili utakmicu, a Niksi, možda i zahvaljujući nekim spornim sudijskim odlukama, seriju. Vredi pomenuti da je iste sezone Pipen bio MVP ol star utakmice.

Naredne sezone, do povratka Džordana, Pipen je bio lider tima po poenima, dodavanjima, skokovima, ukradenim loptama. Velika je neistina da je Pipen bio nemoćan bez Em Džeja, i da nikada sam ne bi osvojio titulu. Pipenu nije falio Džordan tih godina, Pipenu je falio Pipen. Džordan je imao Pipena, a Pipen nije imao Pipena. Ako vam se nije zavrtelo u glavi, poenta priče je da osim Pipena, nijedan igrač te ekipe nije bio na šampionskom nivou. Pa čak ni Hores Grent. Pipen je imao samo jednu šansu da napadne prsten kao vođa tima, i ta jedna šansa ga sigurno ne čini gubitnikom. Da je imao vremena da uči iz svojih poraza kao Džordan ili Kobi Brajant, vrlo je verovatno da bi jednoga dana vodio Bulse do titule.

Pre povratka Džordana, Pipen je bio u nemilosti uprave, nije dobijao platu kakvu zaslužuje, i sve aktuelnije su bile priče o trejdu u Finks, a potom Sijetl kao zamena za Šon Kempa. Mogu samo misliti u kojim bi sve odvratnim pravcima takav nakaradan trejd zavrteo košarkašku scenu. Koliko je Pipen bio važan za Bulse najbolje je objasnio Em Džej kada je rekao da se bez Pipena u Bulsima ne bi ni vraćao na parket. Šon Kemp je dobar, rekao je, ali niko me ne razume kao Skoti. Da je Skoti kojim slučajem otišao u Sijetl, zbogom nova tripleto, zbgom Anstopabl Bulsi, zbogom najdominantnijem timu i igraču u istoriji košarke. Srećom, to se nije desilo.

Ono što se desilo u sezonama 96, 97 i 98 doveka će biti upisano zlatnim slovima u istoriju košarke. Jednom, kada budem imao vremena, pisaću o tim sezonama iz totalne drugačije prizme, a sada ćemo ovde samo reći da je Pipen bio nezamenljivi deo najboljeg košarkaškog tima svih vremena.

Nakon raspada Bulsa, Pipen je dokazivao svoju vrednost u Hjustonu i Portlandu gde je nastavio da dominira na oba kraja terena, tutoriše mlade igrače i ponovo bude redovan učesnik Plej ofa.

Kako ovaj moj tekst ne bi bio samo prepun statisčkim podatcima, brojkama i opštim mestima, red je da kažemo nešto o Pipenovom stilu igre, karakternim osobinama i na kraju njegovom značaju za Bulse.

Skoti Pipen je bio jedan od retkih igrača sa takvim talentom koji je bio spreman da se potpuno stavi u službu ekipe. Njegova radna etika, nesebičnost, samosvesnost i hrabrost omogućili su Džordanu da vodi Bulse, a Bulsima da dobiju najbolji tandem u istoriji košarke.

Pipen je, kao što sam već rekao, možda i najbolji obrambeni igrač na perimetru kojeg sam gledao. Neverovatno duge ruke, u kombinaciji sa brzim nogama, nesebičnošću i mentalnom čvrstinom, omogućavali su mu da podjednako efikasno čuva i plejmkere i bekove, pa ponekad i krilne centre. 8 izbora u idealni defanzivni tim dovoljno u govore o tome. Pipenova odbrana je omogućavala Džordanu da se više skocentriše na napad, a da u odbrani iskače na krađu lopte i brzu tranziciju znajući da mu Pip čuva leđa.

Džordan je nesumnjivo jako puno uticao na Skotijevu karijeru terajući ga do krajnjih granica, i sigurno je napravio Pipena boljim igračem. A činjenica da je Džordan uvek insistirao da ga na treninzima Pipen čuva, dovoljno govori o tome koliko je Pipen uticao na njega.

Iza Skotija Pipena ostaju 6 titula NBA šampiona, 8 izbora u idealni odbrambeni tim lige, 7 ol star nastupa, 1 ol star MVP, 3 izbora u idealan tim sezone. Dres sa brojem 33 su povukli i Bulsi i Arkazas.

Iza Skotija Pipena stoje milioni ljudi koji su uz njega naučili da je košarka malo više od najboljeg strelca, da je tim malo više od jednog igrača.

I da se vratimo na početak price I deo o spajanju I radvajanju karijera najboljeg tandema koja je igra videla. Dok je Jordan zasigurno najveći košarkaš svih vremena, njega će moći da poštuju I cene svi, pa čak I neznalice, ali Pipena će, istinski moći da vole samo ljudi koji su ovladali košarkaškom materiju I spoznali košarku onakvom kakva jeste.

5 John Havlicek

Tih i miran u odnosu sa medijima, dostojanstven i staložen u privatnom životu, neustrašiv na parketu. Veliki borac. John Havlicek je prototip old school košarkaša a ujedno i jedan od najboljih all-around igrača koje je igra videla.

Već tokom srednjoškolskih dana, Havlicek se nametnuo kao sportista vrlo raznovrsnih i širokih kvaliteta. Prema tome nije bilo ni čudo što je u to vreme podjednako uspešno igrao za školske timove u bejzbolu, američkom fudbalu i košarci. Sticajem okolnosti, Havlicek je u poslednjem trenutku doneo pravu odluku i izabrao košarku ispred ragbija.

Sreća u tome što je Havlicek celu karijeru proveo u Boston Seltiksima, sadrži se u činjenici da je zahvaljući tome bio 8 puta NBA Šampion. Nesreća leži u tome da se Havlicek često preskače i biva potcenjen kada se rangiraju košarkaši koji su krem de la krem ili prostije rečeno najbolji svih vremena.

Čuvena generacija Seltiksa, predvođena Raselom, Bob Kouzijem te Sem Džonsom i ostalima, osvojila je već 5 titula u poslednjih 6 sezona prethodeći Havlicekovom dolasku u tim.

Zbog činjenice da je bio novajlija koji se u startu izdvajao samo trčanjem, Havliček je bio 6. igrač i dugo vremena nije počinjao utakmice. Ipak, Havliček je jedan od onih igrača koji radom, zaraznom borbenošću, i poslovičnim neodustajanjem može da smekša i one najtvrdoglavije trenere. Sam Havlicek je rekao da nije bitno što ne počinje utakmice dokle god ih završava.

Već posle prvih nekoliko utakmica za Seltikse, svima je, naravno, bilo jasno da je Havlicek mnogo više od trkača. On je pre svega bio igrač koji nije zanemarivao nijedan segment igre, pa su pored neverovatno energije u napadu, Seltiksi dobili i jednog od najboljih odbrambenih igrača u istoriji franšize.

Tokom prvih 6 titula koji je osvojio sa Seltiksima Havliček se nametnuo kao motor ekipe i igrač koji je uvek spreman da se podredi timu. To podređivanje timu paradoksalno se ogledalo i u činjenici da je Havlicek vrlo brzo postao clutch igrač i redovno pogađao za Seltike kada im je to najviše trebalo.

U kasnijim godinama, Havliček je postao istiniski predovdnik Seltiksa, i doneo im je još 2 titule. Popularni Hondo, 1974 godine bio je i MVP velikog finala NBA Lige.

Kada je završio profesionalnu karijeru, Havlicek je bio igrač sa najviše odigranih utakmica u tadašnjoj istoriji lige. Što se tiče poena, samo su Wilt Chamberlain i Oscar Robertson bili ispred njega.

Bob Cousy je jednom prilikom izjavio da je Havlicek interesantan igrač, ali da ima loš šut i da će sa takvim trkačkim stilom igre vrlo brzo izgoreti. 8 Nba titula kasnije, Havliček ne samo da nije izgoreo, već njegovo nasleđe i danas gori kroz sve istinske ljubitelje ove igre.

6 Elgin Baylor

Elgin Baylor, možda je i najveća enigma na ovoj listi. Pre svega, jer se radi o igraču čija se veličina muti na oštroj podeli između njegovih vrlina i mana.

Problem sa Baylorom je i taj što je igrao u eri koja nije bila televizijski propraćena, o internetu da ne govorimo. Snimci njegovih utakmica teško se nalaze, a ako se nađu, zbog lošeg kvaliteta su dosta naporni za gledanje.

To su samo neki od razloga zbog kojih je Bayloru jako teško naći mesto na ovoj listi. Ali opet postoje i ojne druge nepobitne činjenice koje ću pokušati da sagledam.

Elgin Baylor je bio u 8 NBA Finala. Pa i ako je svih 8 izgubio, u svim do jednog bio je individualno fantastičan. Takođe, Baylor je bio prekretnica u eri franšize Lejkers. Lejkersi su tavorili rezulatski i finansijski, i tadašnji vlasnik Mineapolis Lejkersa, Bob Short izjavio je kako bi franšiza bankrotirala i on bi se povukao da nije uspeo da draftuje Baylora.

Sa Baylorom, Lejkersi su dobili novu zvezdu, novo lice i šansu da okrenu svoju sudbinu. Upravo to se i desilo, a Baylor je već tokom prve sezone 25 poena po utakmici i postao ruki godine. Kasnije su njegovi individualni rekordi bili još luđi. Primera radi, tokom sezone 1961/62 Baylor je beležio neverovatnih 38 poena po utakmici. Baylor je sa lakoćom mogao da ubaci i 71 poen po utakmici, a bio je i neverovatan skakač, pa je sa svoji 196cm visine hvatao suludih 13.5 skokova po utakmici.

Obzirom da dosta ljudi nipodoštava rekorde i individiualnu statistiku tog vremena, jako je bitno reći da je Baylor istorijski gledano užasno važan igrač, jer je svojim inovatnim stilom igre insipirisao mnoge buduće šampione, među ostalima i Džordana.

Sve ovo su razlozi na osnovu kojih sigurno mogu da kažem da Elgin Baylor ima zacementirano mesto na ovoj listi.

Zašto baš broj 6, a ne koja stepenica iznad? Pa možda jer ipak nije pronašao način da inspiriše svoj tim ka barem jednom prstenu od 8 pokušaja. Džeri Vest i ekipa su osvojili naslov nakon što je Baylor morao da se povuče zbog povreda.

Takođe, iako u to vreme nije vođena detaljna statistika, dosta indikatora pokazuje da je Baylor bio u najbolju ruku prosečan defanzivac sa malim interesom za igranje iste.

Uzevši sve u obzir, Baylor je jedan od igrača koji su uneli revoluciju u poimanje košarke, igrač sa neverovatnim individualnim kvalitetima koji su obeležili ne samo njegovu eru, već i mnoge ere koje su tek sledile i sasvim zasluženo dolazi do pozicije broj 6 na ovoj listi.

7 Rick Barry

Verujem da je većini prva asocijacija na Rika Berija, ono staromodno, malo babsko izvođenje slobodnih bacanja ispod ruke, koje danas izaziva nekontrolisani smeh. Ipak, na 90 % uspeštnosti sa linije penala, niko se nije smejao.

Po mnogo čemu, Beri je preteča Kobija Brajanta, iako je bio daleko ekstremniji u svojim nastupima.

Na terenu je radio stvari na svoj način, a van terena bio je bez dlake na jeziku što ga je često dovodilo do neprilika, kako sa rivalima, tako i sa sopstvenim saigračima. Često je kritikovao saigrače, privatno i javno a većinu karijere proveo je u nedoumici da li da završava sam ili da veruje svojim saborcima. Zbog svog uzavrelog temperamenta i činjenice da ama baš nikome nije išao uz dlaku, Berija su prezirali mnogi.

Rik Beri je jedini košarkaš u istoriji kome je pošlo za rukom da bude najbolji strelac NCAA, ABA Lige i NBA lige. Bio je poznat kao neustrašivi takmičar i jedan od prvih opsesivnih pobednika koje je ova liga iznedrila.

Već tokom koledž karijere, Rik Beri je bio ofanzivna mašina, pa je poslednju godinu univerzitetske košarke završio sa neverovatnih 37 poena i 18 skokova po utakmici. Prve sezone u NBA-u bio je ruki godine, a u naredne 2 ostvarivao je prosek od 35 poena po utakmici.

Beri je bio šampion NBA lige sa Golden Stejt Voriorsima 1975 godine. Iste godine proglašen je kao MVP velikog finala. Već naredne sezone mogao je da ponovi ovaj podvig ali je Golden Stejt šokanto izgubio od Finiks Sansa u finalu zapadne konferencije. Otrovna strana Berijeve ličnosti izbila je na površinu kada se posvađao sa Gasom Vilijamsom oko raspodele odgovnosti u napadačkim aktivnostima, što je i dovelo do neverovatnog poraza od Finiksa.

Tokom sjajne NBA karijere koja je trajala 15 godina, Beri je beležio 25 poena po meču, uz 7 skokova, 5 dodavanja i 2 ukradene lopte.

Sva 4 sina Rika Berija bili su profesionalni košarkaši (Skuter, Dru, Džon i Brent Beri)

8 Paul Pierce

Kao se ova lista polako zahuktava, dolazimo do sve zanimljivijih delova. Već sam napomenuo da su mesta od 6 do 10, rezervisana za igrače koji u očima javnog mnjenja bitišu na krajevima skale precenjen-potcenjen.

Ipak, čini se da niko nije tako oštro podelio javnost poput Pola Pirsa. Dok ga jedni glorifikuju, drugima nije ni u top 15 krila.

Više je nego evidentno da se sa ovim drugima ne slažem, a evo i zašto. Pol Pirs je kroz karijeru imao jednu veliku manu, barem ako pitamo površne poznavaoce košarke. Pirs nije bio atraktivan igrač. Njegove košarkaške kretnje i potezi nisu bili lepršavi poput Džordanovih ili Kobijevih. Pirs nije bio brz i skočan, nije davao paseve iza leđa, i svakako se nije proslavio na listama top 10 najatraktivnijih poteza nedelje.

Oni koji su gledali film đavolji advokat, sigurno se sećaju kada Al Paćino kaže Kijanu Rivsu da je njegov najveći problem taj da ljudi čim ga vide znaju da je opasnost, i zato se lako brane. Sa Pirsom je bilo potpuno drugačije. Na terenu je delovao sporo, tromo i nezainteresovano, sve dok ne primi loptu a ekipa Bostona se ne skloni na drugu stranu. Tada je Pirs izvodio svoju magiju, i bilo ga je maltene nemoguće zaustaviti.

Većinja ljudi pamti Pirsa iz one šampionske generacije Seltiksa, kada je kao MVP vratio prsten u Boston. Ono što mnogi zaboravljaju je činjenica da je pre toga, Pirs dugo dugo nosio Boston na svojim leđima. Sa jednim od najslabijih timova u istoriji Seltiksa, Pirs je 2002. godine izborio finale konferencije.

Pirsovo razumevanje košarke bilo je ogromno, a najviše je dolazilo do izražaja u takozvanim “clutch” situacijama. Kada je utakmica na liniji, Pirs je uvek bio tu da rešava, a njegov odbrambeni fokus bio je neverovatan u plej ofu.

Činjenica da se formiranjem super tima u Bostonu, Pirs stavio poptuno u službu ekipe, samo govori o njegovoj igračkoj veličini. Da je nastavio da igra svoju igru, verovatno bi danas imao mnogo više poena i individualnih prizanja, pa bi ga neki i više cenili. Pirs je ipak izabrao da vrati trofej u Boston, i to je ono što njegov karijeri daje potpun smisao.

Pol Pirs je istina. Dobra stvar sa istinom je što je ona jedna. I možete da izbegavate, izvrćete, da je krivite i pretvarate u laž ali nikada ne možete izbeći posledice istine. Paul Pierce-u nadimak istina itekako pristaje, jer postoje ljudi koji ga osporavaju, obožavaju, vole i mrze ali ono što je objektivno je činjenica da je Pierce fantastičan košarkaš i jedan od najboljih Kelta svih vremena.

9 Dominique Wilkins

Dominik Vilkins je jedan od ultimativnih old skul košarkaša. Njegova karijera svakako ostavlja dosta prostora za debatu, ali su njegove brojke takve da ih jednostavno ne možemo ignorisati. Upravo iz tog razloga, on je meta brojnih neslaganja i užarenih debata između ljubitelja košarke. Opet imamo ogromne varijacije na skali potecenjen-precenjen.

Vilkins je bio fantastičan napadač i igrač zbog kojeg se zavoli košarka i kojeg smo svi idealizovali tokom odrastanja. U svojim najboljim danima, Dominik je imao revoleraške obračune sa Birdom i Džordanom, i retko kada im je ostajao dužan.

Ipak ono gde jeste ostao dužan su titule i ozbiljniji rezultati u doigravanju. Vilkinsa vidim kao unapređenu verziju Vinsa Kartera, fantastičnog kucača i sjajnog napadača kojem ipak fali “ono nešto” za košarkašku besmrtnost. To nešto se možda nalazi u mentalnom sklopu, možda u činjenici da je bio ispod prosečan defanzivac za elitni nivo, a možda istina leži u tome da je imao premalo imaginacije za kreativni deo igre i razigravanje ekipe. Njegove brojke u ovim segmentima govore dobar deo priče.

Iako je bio sjajan atleta i odličan napadač, Vilkins u najboljoj eri košarke nije mogao do prstena. To vam je ujedno i sjajan pokazatelj da se neki od modernih igrača ne bi “prošetali” kroz NBA 80ih i 90ih godina kao što mnogi kvazi-stručnjaci tvrde.

Domink Vilkins je kroz karijeru beležio 25 poena, što je skoro kao Kobi Brajant. Bio je najbolji strelac lige 1986. godine. Sa 36 godina je došao u Evropu i vodio Panatanaikos do titule Evrolige, a usput je bio i MVP finalnog turnira. Sve ovo je vredno izuzetog poštovanja i zaslužuje mesto među 10 najboljih krila svih vremena.

10 James Worthy

Moram da priznam da mi najteži posao oko pravljena ove liste predstavljaju pozicije od 6 do 10. Mnogo više muka mi zadaju nego prvih 5 oko kojih se mnogi lome. Pre svega jer se ovde radi o igračima koji idu u 2 ekstrema: ili su precenjeni ili žestoko potcenjeni.

Džejms Vordi je jedan od njih. Po mom ličnom mišljenju, Vordi je igrač koji je radio jednostavne stvari dobro. Pravi čovek na pravom mestu, koji nije pravio nikakvu filozofiju oko svoje igre. Sa obzirom da je igrao sa Medžikom i Džabarom, nije bilo ni potrebe.

Vordi je radio sve što je Lejkersima trebalo, trčao je kontre sa Medžikom i završavao akcije na pravi način. Bio je treća opcija ekipe, ali po potrebi umeo je da preuzme stvari u svoje ruke. Sjajan primer za to je 1988. godina, kada je proglašen za MVPa velikog finala NBA Lige.

Vordi je čitavu karijeru proveo sa Lejkersima, tokom koje je 3 puta bio NBA šampion. Za razliku od nekih drugih igrača sa ove liste, kao i onih iz honorable mention-a, Vordi je imao to zadovoljstvo da celu karijeru igra sa sjajnim saigračima u odlično vođenoj ekipi. Iz tog razloga, uz kompletno priznavanje njegovog kvaliteta, ne vidim ga iznad 10. mesta na ovoj listi.

 

1 Comment

1 Trackback / Pingback

  1. Zbogom 'ptico', letenje je disciplina za hrabre - Ostatak Sveta

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*