I zvanično: Svetislav Pešić selektor

screenshot/Twitter

Piše: Aleksandar Ostojić, KOŠ magazin

Košarkaški savez Srbije u utorak je potvrdio da ke poznat naslednik Igora Kokoškova. Naš trofejni trener Svetislav Pešić novi je selektor muške reprezentacije Srbije! Pešić će predvoditi naš nacionalni tim već u novembarskom prozoru kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2023, kada će Srbija 25. novembra 2021. dočekati Letoniju, dok će tri dana kasnije gostovati Belgiji.

Pešić je kao selektor Jugoslavije doneo veliku radost našoj košarkaškoj naciji, pošto je 2001. godine u Istanbulu ubedljivo osvojio evropsko zlato, dok je godinu kasnije doneo našoj reprezentaciji titulu šampiona na Svetskom prvenstvu u Indijanapolisu. Pre toga, od 1984. do 1987. bio je selektor mlađih reprezentativnih selekcija Jugoslavije, 1985. je osvojio kadetsko, 1986. juniorsko Evropsko prvenstvo, a 1987. u Bormiju postao je šampion sveta.

Šta nam dođe Svetislav Pešić?

Meni lično ne “dođe” baš ništa. Nikad nisam igrao karte sa njim pa da mi je ostao dužan (“dođem ti”), niti mi dođe neki rođak sa bilo koje strane. Ali mi ipak “dođe” kao krivac za moje najveće uzbuđenje u dosadašnjem košarkaškom životu. Bilo je to 2002. u Indijanapolisu, posle pobede Jugoslavije nad SAD, toliko sam se drao u onoj Konseko Fildhaus Areni da sam mislio da ću doživotno ostati bez glasa. Za takvu provalu emocija krivci su u Gurović, i Stojaković, Divac, Jarić i ostali, ali i onaj što ih je sa klupe vodio protiv Amerikanaca. A to je Svetislav Pešić. Na svemu tome biću mu zauvek zahvalan, i mislim da ja njemu nešto “dođem”, jer za onakav doživljaj valja i doplatiti akterima.

Naravno, i ja ga zovem Kari, kao i svi drugi, i on se nikad nije ljutio zbog toga. Sa osmehom je prihvatao čak i nadimak Piroćanac, jedino što ga je izvodilo iz takta bilo je kad ga igrači koje trenira ne slušaju, nego krenu da igraju neku svoju igru koja obavezno vodi u sunovrat. E – tad ume da se pošteno izviče. I neka!



Vidim da se poslednjih dana pominje varijanta da Kari prekine penziju, i da se reaktivira, i to ni manje ni više nego kao selektor nacionalne reprezentacije. Ako bih znao nekog boljeg za to mesto – rekao bih. Ali – ne znam. Zapravo, znam četvoricu koji bi bili idealni kao selektori. To su: Duda Ivković, Saša Đorđević, Igor Kokoškov i Kari Pešić. Šta kažete, bili su već selektori? Pa u tome je naš osnovini problem. Potrošili smo najbolje momke, ‘ajde da budem precizniji – ljude, i ne sećam se da smo baš često bili zadovoljni.

Uzmimo slučaj samo sa poslednjim selektorom Igorom Kokoškovom. Koliko je taj momak imao problema, sa koliko se nereševih enigmi suočavao tokom FIBA prozora i predolimpijskog kvalifikacionog turnira. I koliko je sve vreme Košarkaški savez Srbije stajao po strani, puštao ga da sam rešava šta rešiti može, kao da su čekali da ga optuže i za ono što zna, i za ono (malo) što ne zna o košarci. Ili – kao da ih je razmazio prethodni selektor Saša Đorđević koji je sam nalazio i sponzore za pripreme reprezentacije, pa je opet naš košarkaški svet bio nezadovoljan njime. Ako je neko očekivao da će sad Kokoškov dovesti moćne američke sponzore koji će sipati dolare u Sazonovu ulicu u Beogradu, prevario se. Igor je pre svega trener velikog znanja, a što se dolara tiče – Amerikanci su zaista spremni da ih sipaju, i čine to, ali na Igorov račun jer umeju da cene pravi kvalitet. Dok smo mu mi ovde podmetali nogu, u Americi je dobijao na poklon zlatne merdevine.

VICE / arhiva

Ako se sada takva priča nastavi i sa Pešićem, ne treba je ni započinjati. On ne samo da je operisao oba kuka i oba kolena, nego je operisan i od svih iluzija u vezi srpske košarke. Vrlo dobro zna s kim i sa čim bi trebao da se upusti u svoju možda poslednju trenersku avanturu. Bez podrške svih, pre svega KSS i trenera, Kari neće uspeti ni da se kvalifikuje za Evropsko prvenstvo, niti za Olimpijske igre u Parizu. Ako već od danas Košarkaški savez ne počne da uspostavlja kontakte sa klubovima u kojima igraju naši reprezentativci, i ne napravi dogovore o njihovom nastupu u nacionalnom timu – šta će nam onda Pešić? Da na kraju kažemo da nam “dođe” neku titulu koju nismo osvojili? E, pa, taj film ne bi trebao da se daje ni u jednom bioskopu u Srbiji.

Da se za trenutak vratim mnogo godina unazad. Nekad je naša reprezentacija išla na tradicionalne zimske turneje po Sjedinjenim Američkim Državama. Može li neko zamisliti da su prošle zime na slučnu turneju krenuli Predrag Danilović, predsednik Košarkaškog saveza Srbije, Zlatko Bolić koji je generalni sekretar, i, na primer, jedan Praja Dalipagić kao legitimni predstavnik živih legendi naše košarke? Savez bi našao pare za taj put, a zamislite da su posetili Denver, gde igra Jokić, i popričali sa njim i njegovim trenerima. Pa da su onda otišli u Atlantu, kod Bogdanovića, i proveli par dana sa njim. Tu je blizu i Memfis, koji je kasnije postao šampion NBA lige. A tamo pomoćni trener Darko Rajaković, koji bi sigurno imao šta da kaže i pomogne u vezi nastupa naših igrača u reprezentaciji. Put bi oh dalje neminovno morao odvesti do Oklahome, da vide kako je Pokuševski, da li sporovodi program koji je dobio od selektora Kokoškova. Pa odatle u San Fransisko, tamo valja proveriti u kakvoj je formi Alen Smailagić, da li dovoljno trenira, da li će se odazvati na poziv selektora, i ako neće – zašto neće, pa hajde da to rešimo…

Ne, zima je prošla u čekanju da Igor Kokoškov nastavi stopama svog prethodnika Saše Đorđevića. Drugim rečima – da pronađe odgovarajućeg sponzora, najjeftiniji hotel za pripreme, da pripreme ne budu duže od nekoliko dana da se ne bi poremetio nečiji plan…



E, pa, momci (i devojke) tako više neće moći! Ako dođe Kari Pešić za selektora nećete imati na čelu reprezentacije penzionera srećnog što bilo šta radi. Ne, on je čovek koji nije trpeo da ga ne slušaju ni u Barseloni, ni u nemačkom košarkaškom savezu, ni u Crvenoj zvezdi kada je njome rukovodio Slobodan Vučičević, kao ni širom Italije, Španije i Rusije. Kari je navikao da iza njega stoje ozbiljni ljudi, i samo u takvim situacijama on postaje rudnik zlata i drugih trofeja. Čim namiriše da nema odgovarajuću podršku on diže sidro i odlazi u svoju mirnu piroćansku luku. Na odlasku najčešće pita “Šta vam dođem?” A oni koji bi trebalo da mu odgovore postiđeno spuste pogled. Eto.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*